Put Pjesme Srca

22/10/2026

NA ŠTO MOŽE UKAZIVATI FIZIČKA I EMOCIONALNA NEUGODA?

Kad na trenutak stavimo na stranu sve o tome kako funkcionira ovaj svijet, sve što trebamo i zašto trebamo, što zaista osjećaš kad si postaviš ova pitanja?

• Jesu li mi novci, status, ugled (što drugi misle o meni) i materijalna dobra zaista toliko važni koliko mislim? Jesu li zaista toliko vrijedni mog vremena, energije i života koliko ulažem u njih?

• Iza potrebe za ostvarivanjem bilo kakvih vanjskih ciljeva, postoji li potreba koju zapravo pokušavam zadovoljiti, a ne znam kako?

• Znam li kakav je osjećaj istinski biti viđena onakva kakva jesam i pritom se osjećati prihvaćeno, bez potrebe da se prilagodim, promijenim, zaslužim nešto ili dokažem?

• Vidim li druge kakvi jesu i mogu li ih takve prihvatiti bez zahtjeva da se promjene i prilagode mojim željama, potrebama i očekivanjima?

• Znam li kakav je osjećaj zaista se povezati s drugim ljudskim bićem kroz međusobno istinsko viđenje i prihvaćanje?

• Znam li kakav je osjećaj istinski imati povjerenja da mi Život/Bog kroz svaku životnu situaciju daje upravo ono što mi treba?

Nekad se dogodi da je ono što izgleda kao potreba za ostvarivanjem vanjskih ciljeva zapravo pokušaj zadovoljavanja dublje potrebe. Dublje potrebe često pokušavaju biti viđene i shvaćene kako bismo ih konačno i zadovoljili, no budući da na njih uglavnom ne obraćamo pažnju kad nam „šapuću“, s vremenom mogu početi „vikati“ na nas kroz razne fizičke i emocionalne senzacije neugode.

Nekad se dogodi da tijekom djetinjstva shvatimo da mnoge naše potrebe uopće nisu važne, već je puno važnije ponašati se u skladu s očekivanjima i pravilima obitelji i šireg društva. Naučimo biti jako uspješni u neslušanju svojih potreba i na prvo mjesto stavljati ostvarivanje onoga što se od nas traži i očekuje.

U odrasloj dobi često nesvjesno zadržavamo taj obrazac. Javi se neka potreba našeg bića u životnoj situaciji koja od nas traži angažman. Mi vrlo često potisnemo potrebu kako bismo izvršili ono što se traži od nas. Kad se javi neugoda zbog nezadovoljene potrebe, uvodimo više reda, rada, discipline i sadržaja, odnosno bilo čega što nam omogućava da odmaknemo pažnju od neugode.

Ne kažem da je to ni loše ni dobro. Samo primjećujem i opisujem obrazac.

Ne govorim da je nešto loše u postavljanju ciljeva koji nam donose materijalna dobra, novce, ugled, status… Ne govorim ni da je nešto dobro u tome.

Govorim o tome da nekad postavljanjem vanjskih ciljeva i njihovim ostvarivanjem pokušavamo utišati neugodu koja se javlja zbog neke dublje neostvarene potrebe. Ako se radi o tome, može se dogoditi da ostvarimo neki vanjski cilj i da umjesto ponosa i zadovoljstva osjetimo tupost i ispraznost, a neugoda i „žuljanje“ ponovno isplivaju na površinu naše svijesti.

U takvim situacijama postavljanje novog cilja vjerojatno nam neće pomoći, no možda može pomoći da si dopustimo osjetiti u tijelu tu neugodu i „žuljanje“. Kakve su? Gdje ih osjećaš? Žele li se negdje kretati? Na što ti ukazuju?

Nije poanta napraviti logičnu priču o tim senzacijama. Poanta je osjetiti ih, priznati i prihvatiti. Vidjeti ih kao dijelove sebe koji žele da smo dobro i ukazuju nam na nešto važno. Poanta je dopustiti sebi istražiti te senzacije na drugačiji način nego dosad.

Prema mojem iskustvu, mnoge stvari se tako mogu shvatiti, prihvatiti, otpustiti, prigrliti, a mogu se i donijeti drugačije odluke kojima pokazujemo više ljubavi prema sebi. Osim toga, kroz takvo iskustvo često učim bolje vidjeti, razumjeti i prihvatiti druge.

Ako ti u tom procesu treba moja pratnja, možeš mi se javiti na mail [email protected] i dogovoriti termin za Vraćanje Sebi.

Rebeka

(fotografija: generirano s Chat GPT-om)

20/10/2026

KAKAV JE OSJEĆAJ IZGUBITI GLAS?

Kaže se kako ljudi imaju jedna usta i dva uha da bismo više slušali i manje pričali. Nekad se pitam znamo li uopće slušati i znamo li uopće pričati.

Ne mislim na doslovan gubitak glasa, npr. zbog neke bolesti.
Mislim na gubitak Glasa onog autentičnog dijela našeg Bića, koji na dubokoj razini jasno zna da je sve povezano i posloženo na način koji je izvan shvaćanja ljudskog uma. Nazovimo to Božanski red.

Svaki čovjek je jedinstven i upravo zbog te jedinstvenosti ne može postojati jedan jedini način na koji uspostavljamo odnos s tim Božanskim redom, Izvornim poljem ili već kako ćemo To nazvati. Ne postoji jedan jedini način na koji s tim Božanskim komuniciramo i izražavamo Ga kroz svoje postojanje.

Svi se rađamo i odrastamo u određenoj kulturi, povijesnom razdoblju, na određenoj geografskoj širini i dužini te u određenoj religiji, koja predstavlja način shvaćanja i tumačenja tog Božanskog reda. I sve to postaju okviri i kućice kroz koje percipiramo stvarnost – ono što se uklapa u te kućice i okvire je „dobro i poželjno“, a ono što se ne uklapa je „loše i nepoželjno“. Takvo je doživljavanje automatsko i djeluje tako da dijelove sebe koje ne možemo ukalupiti u te okvire proglašavamo „zlima i lošima“, a dijelove koje možemo ukalupiti u te okvire proglašavamo „dobrima i poštenima“. Pokušaji da „pobijedimo“ one „loše“ dijelove sebe, a jačamo samo one „dobre“, na neki su način borba s vjetrenjačama. Zbog njih se osjećamo umorno, krivo, nedovoljno dobro, inferiorno… U drugim slučajevima osjećamo se motivirano da promijenimo svijet, superiorno, bolje od drugih, uvjereni da smo u pravu…

Upravo ta „juha društvenog konteksta“ malo po malo poprima okus gubitka vlastitog Glasa.

Kad smo loše i netko nas pita kako smo, uglavnom odgovaramo: „Ide. Dobro je.“

Kad smo tužni jer smo nekoga ili nešto izgubili, navlačimo masku snage jer smo uvjereni kako je slabost osjetiti i pokazati tugu.

Kad smo ljuti jer nam je netko nešto učinio, uglavnom se nećemo uhvatiti u koštac s tim čovjekom, nego ćemo se istresti na najbliže koji nam nisu ništa napravili, a često nisu ni povezani sa situacijom zbog koje smo osjetili ljutnju.

Kad smo sretni, često pokušavamo smanjiti tu sreću kako poslije ne bismo duplo plakali ili kako netko ne bi bio ljubomoran pa nam na bilo koji način pokušao uništiti tu sreću.

Ako se ne slažemo s nečim čemu nas podučavaju i što se traži od nas, govore nam da smo bezobrazni, da ne poštujemo autoritete ili nas vrijeđaju i omalovažavaju na bilo koji drugi način. A to posebno dolazi do izražaja kada se radi o religijskim i stručnim temama.

Ako smo umorni i trebamo neko vrijeme za sebe, ne možemo si dopustiti da stanemo jer treba ići na posao i zaraditi, počistiti dom, skuhati, otići u nabavku, nazvati nekoga, odraditi bilo što što sami očekujemo od sebe ili za što osjećamo i mislimo da drugi očekuju od nas.

Drugim riječima, najčešće ni s najbližima ne govorimo o tome što uistinu trebamo i što osjećamo. Ali pričamo mnoge priče, često i o drugim ljudima i tuđim životima, samo da ne bismo pogledali svoj život i kako se u njemu zaista osjećamo.

Što se tiče slušanja – najčešće ne slušamo s istinskom potrebom da čujemo i razumijemo drugu osobu, da čujemo što joj treba i što osjeća. Slušamo s pola uha, kako se kaže. Slušamo i pokušavamo to što čujemo uklopiti u vlastite priče i kućice kako bismo mogli donijeti sud o tome je li to „dobro“ ili „loše“ te procijeniti trebamo li se povući, braniti ili napadati. Osuđujemo, kritiziramo i pokazujemo kako smo super dijeleći savjete koji često nisu praktično upotrebljivi. Takvi se savjeti često daju tek toliko da se nešto kaže, bez razumijevanja i više zbog neugode koju osjećamo jer ne znamo što bismo rekli, pa ponavljamo kao papige ono što smo čuli da se govori u sličnim situacijama.

Pitala sam se danas zašto je tako strašna pomisao na život izvan „okvira i kućica“ koje smo još kao mala djeca samo snimili u vlastitu podsvijest, a kao odrasli ih najčešće vrtimo na „repeat” bez propitivanja.
Naučili smo da možemo iluzorno osjećati pripadnost samo ako se uspijemo uklopiti u te „kućice i okvire“. A ako se ne uspijemo uklopiti, bojimo se da ćemo biti sami, ostavljeni, a možda i izgnani i kažnjeni.

Kvaka je u tome da su Život i svako ljudsko Biće veći od bilo kakvih okvira i kućica. Kvaka je u tome da svatko od nas u sebi nosi karakteristike koje se „uklapaju“ i koje se „ne uklapaju“. Sve dok je tako – kako se možemo osjećati kao Cjelovito Biće? Kako možemo osjećati istinsku povezanost i povjerenje prema ljudima i Životu?

Veliku većinu života odgovore sam tražila u mnogim i različitim „kućicama i okvirima“. I u kojoj god „kućici” bih se našla, vidjela sam ono s čime se slažem, što osjećam da je blisko mom životnom iskustvu, što proširuje moju percepciju i što mi praktično pomaže u svakodnevici koju proživljavam. Svaka ta „kućica“ inspirirala me na postavljanje dodatnih pitanja te bih vrlo brzo shvatila da u njoj nema odgovora koje mogu praktično koristiti u svakodnevici. Drugim riječima, shvatila bih ograničenja tih „kućica i okvira” te krenula u traženje odgovora u nekim drugim „kućicama i okvirima”. I svaki put potraga bi završila pitanjima koja su me poticala da tražim dalje.

To je jedan od razloga zbog kojih osjećam kao da se nigdje ne uklapam i ne pripadam, pa sam naučila preživljavati povlačeći se u „svoj svijet”, a u stvarnom svijetu igrati razne uloge kako bih barem ostavila dojam da se „uklapam”. Posljedica nije stvarno povezivanje s ljudima, već osjećaj iscrpljenosti, tuposti i ispraznosti. Stvarno povezivanje s ljudima osjećam samo kad obje strane skinu maske, govore o tome kako su i kako se osjećaju u vlastitom životu i vlastitoj koži te pritom žele čuti što se događa u unutarnjem svijetu druge osobe. Iskustvo takve povezanosti ostavlja okus inspiriranosti, zahvalnosti i ispunjenosti.

U ovom trenutku imam osjećaj da se odgovori zapravo nalaze u praznom prostoru između tih „kućica i okvira“. Isto kao što rečenice dobivaju smisao zahvaljujući razmacima između riječi i interpunkcijskim znakovima. Kao što gumb dobiva funkciju kopčanja zahvaljujući rupici u tkanini kroz koju prolazi.

Ako sam kao Cjelovito Biće tekućina volumena 1000 litara, mogu li shvatiti tko sam pokušavajući smjestiti tih 1000 litara u desetak posuda različitih volumena, od kojih svaka ima najviše 20 litara? I ako tako nešto pokušavamo cijeli svoj život, možemo li se zaista osjećati dobro u svojoj koži i u priči o tome kako ljudski život treba izgledati?

Kako se fokusirati na prazan prostor između „kućica i okvira“? Kako otvoriti percepciju i usmjeriti se na istraživanje nepoznatog usprkos strahu?

Ne znam odgovore. Možda je došlo vrijeme za praktično istraživanje i pronalaženje odgovora kroz djelovanje po principu pokušaja i pogreške.

Rebeka

(fotografija: pixabay – johnNaturePhotos; obrada: Canva)

09/10/2026

POPUT STABALA

Ljudi su poput stabala
Povezani onime što nije vidljivo očima
Zakopani u zemlju
Kako bi mogli grane pružati prema Nebu

Nekad zaboravimo na svoje korijenje
I ponašamo se kao da je rast moguć i bez njega
Kao da smo nastali u zrakopraznom prostoru
I kao da u tom praznom prostoru nalazimo stabilnost

To je iluzija uma koji umišlja da je veći od Boga
Uma koji zna što bi i kako bi trebalo drugačije
I takav um pri prvom jačem vjetru pada
I silina pada izvlači korijenje van

Tek tada može vidjeti korijenje koje ga je hranilo
Koje je nastalo iz sjemenke
Pružalo se sve dublje i šire
Kako bismo mi mogli gledati prema Nebu

Možda je vrijeme priznati što jest i kako jest
Možda je vrijeme nakloniti se korijenju i zemlji
Možda je vrijeme prestati sjeći vlastito deblo
Samo da bismo živjeli u iluziji veličine uma

Rebeka
(fotografija: screenshot složenih Microsoftovih puzzla)

01/10/2026

25/09/2026

JE LI TI NEMOĆ ISKUSTVENO POZNAT OSJEĆAJ?

Jučerašnje slušanje jedne trenutne životne situacije drage žene podsjetilo me na osjećaj nemoći koji sam toliko često osjećala u svom životu, a naročito kad je mama oboljela od leukemije i bila u procesu liječenja.

Promatrajući taj osjećaj s odmakom i malo „sa strane“, imala sam jedan „aha“ trenutak.
Učinilo mi se da se osjećaj nemoći javlja u situacijama koje želimo da su drugačije. Drugim riječima – ta situacija mi se ne sviđa, ne želim da je takva, želim da se promijeni, ali ja tu ne mogu ništa.

U konkretnoj situaciji mamine bolesti, naravno da nisam željela da je mama u bolnici, da je boli, da nemam s kime podijeliti što mi se dogodilo u školi, što sam sve novo naučila, budući da sam u to vrijeme krenula u prvi razred osnovne škole.

Željela sam da je mama dobro, da odmah čudesno ozdravi i da nam se vrati. To se nije događalo pa sam uz nemoć osjećala frustraciju, ljutnju, strah, tugu, zabrinutost… Mnoge emocije s kojima se kao dijete uopće nisam znala, niti mogla, niti trebala znati nositi. Moj psihofizički razvoj nije bio na tom stupnju da to mogu. Jedino što sam tada mogla s njima napraviti je potiskivanje i borba, što se odražavalo na moje fizičko zdravlje, raspoloženje i odnos prema drugim članovima obitelji. Zbog svega toga zajedno, moj život izgubio je boju i ostala je samo crna, eventualno mjestimično siva. I u tom stanju moje reakcije na van, koliko god se trudila umiriti ih, stišati sve te emocije i osjećaj nemoći, na kraju su me dovele do zaključka da što god napravim, nije dobro i što god napravim, nekako uspijevam i povrijediti one koje najviše volim.

Ni u jednom trenutku ne govorim da je takav stav i doživljaj svijeta ni dobar ni loš. Jednostavno je takav. Ljudski je na kraju krajeva. No u njemu prepoznajem neke podsvjesne obrasce koje zbog potrebe da se taj osjećaj nemoći makne do jučer uopće nisam prepoznala niti krajičkom oka.

Prvo što je važno primijetiti je da se osjećaj nemoći u tom slučaju javio zbog neprihvaćanja stvarnosti kakva jest. Nije važno što je mama bolesna, važno je što ja ne želim da je to tako i želim da je drugačije. Ne mogu ništa napraviti da se ta situacija promijeni da bude onakva kakva ja želim da bude i onda osjećam nemoć.

Na još dubljoj razini, na neki način zapravo se radi i o odnosu prema Bogu/Stvoritelju/Izvoru Svega Što Postoji/nazovi To kako hoćeš. U tom odnosu kao da govorim Bogu: „Hej, kako si stvorio ovaj svijet?! Ja bih to napravila bolje i ne bih dozvolila da ljudi toliko pate i da ljudi prolaze kroz takve boli. Ti si jedan zločesti Bog koji uživa u patnji „svoje djece“.“

I koja je posljedica toga?
Ne vidim što jest sada i ovdje.
I zato ne vidim što stvarno mogu učiniti.

Da, ne mogu učiniti ništa da se ta situacija sada promijeni i uskladi s mojim željama. I da, kad prihvatim situaciju kakva jest, mogu napraviti puno toga kako bih bila uz nju i kako bih joj pokazala da mi je važna i da je volim. Mogu biti prisutna. Mogu voljeti. Mogu osjećati strah i tugu, no te emocije ne umanjuju ljubav koju mogu dati.

Sada je kasno da promijenim nešto što je bilo na kraju prošlog stoljeća (uf, kako to zvuči), no mogu zabilježiti ono što sam naučila kako netko drugi ne bi morao to učiti na način na koji sam učila ja.

Ako je netko tvoj blizak bolestan i ako osjećaš strah, zabrinutost, nemoć, tugu, ljutnju, jad… u redu je. To je prirodna i ljudska reakcija.
I imaš priliku uz sve to sjetiti se i osjetiti svu ljubav koju osjećaš za tu osobu. I možeš reći svim neugodnim emocijama da ih prihvaćaš, da ih možeš nositi i ne moraš birati između osjećanja tih emocija i ljubavi. Možeš istovremeno osjećati oboje.

I kad si s tom osobom, možeš biti s njom zaista prisutna. Možeš joj popraviti jastuk na kojem leži. Donijeti cvijeće koje voli. Poljubiti je. Zagrliti je. Nacrtati joj nešto. Odvesti je na najdraži desert. Odvesti je na izlet. I sve to naravno u skladu s time što ta osoba želi, može i treba.

Upravo ti mali znaci pažnje i prisutnosti koje biramo u tim trenucima, usprkos tome što istovremeno osjećamo čitav niz intenzivnih i neugodnih emocija, meni zvuči kao velika snaga i moć, a ne nemoć.

I zato…
Kada ponovno osjetiš nemoć, sjeti se ovih riječi i zapitaj se:

1. „Što trenutno nije u skladu s onim kako želim da jest?“
Odgovori na to pitanje iskreno i podsjeti se da se stvari u životu ne mijenjaju samo zato što mi to želimo. Za ovu zadnju tvrdnju sigurna sam da imaš dovoljno primjera iz vlastitog života.

2. „Koje emocije trenutno osjećam? Osjećam li pritom i ljubav?“
Daj sebi dopuštenje da smiješ osjećati sve što osjećaš i da sve to što osjećaš ne govori ništa drugo o tebi osim toga da si ljudsko biće, a ne robot i da je sve to što osjećaš prirodno u takvoj situaciji.

3. „Što se trenutno zaista događa? Što je to što trenutno jest?“
Da. Može biti istina da je netko blizak bolestan, kad sam već uzela taj primjer. Životne situacije mogu biti i drugačije.
Možeš si priznati da trenutno ne možeš tu bolest promijeniti. I to ne znači da ne možeš ništa. Možeš biti prisutna. Možeš voljeti. Možeš malim znakovima pažnje uljepšati i olakšati situaciju. To je za tu osobu jako velika stvar.

I bilo bi lijepo kad bi svoje neugodne emocije u tim trenucima dijelili s nekom trećom osobom. Smatram da ljudi koji su bolesni svu svoju snagu prioritetno trebaju za oporavak svojeg fizičkog zdravlja, a ne da paralelno moraju brinuti o našem emocionalnom stanju. Prioritetno je da oni imaju emocionalnu podršku drugih ljudi.

Što želim da zapamtiš?
Da, život se često ne odvija onako kako želimo i to sa sobom donosi neugodne emocije, katkad i osjećaj nemoći.

Osjećaj nemoći ne znači nužno da smo nemoćni.

Uvijek možemo uz neugodne emocije osjetiti i ljubav. I kad prihvaćamo situaciju kakva jest, prihvaćamo sve kako se osjećamo i da osjećamo ljubav, onda u tom trenutku lakše možemo vidjeti kako svojom prisutnošću i malim znakovima pažnje drugima pokazati da ih volimo. I to je velika moć i velika snaga svakog od nas.

Ima li što veće od toga kada svojom prisutnošću, prihvaćanjem i ljubavi uspijemo nekome kome je teško malo olakšati, malo pomoći, malo ga nasmijati?

Iz moje perspektive – nema.

I možda ne vidiš snagu i moć koje nosiš u sebi – što ne znači da ih nemaš.

Rebeka

(fotografija: autorska; obrada: Canva)

23/09/2026

ŠTO AKO SU EMOCIJE ZA NEKE LJUDE „GORIVO ZA ŽIVOT“?

Jesi li ikada doživjela da si nekome „previše“?
Ako jesi, imam još pitanja za tebe.
Ako nisi – blago tebi! Voljela bih čuti tvoju životnu priču i iz nje osjetiti čari takvog životnog iskustva.

Koji dio sebe smatraš da je drugima „previše“ – način razmišljanja, način izražavanja, emocije, ponašanje ili nešto drugo?
Koja ponašanja si razvila kako bi u društvu te dijelove sebe smanjila ili čak potisnula?
Omogućuje li ti takvo ponašanje osjećaj istinskog povezivanja s drugim ljudima?
Imaš li iskustvo da si barem s jednom osobom u svom životu osjećala povezanost i bliskost te da si zaista bila viđena i važna?
Ako da, što ta osoba kaže o dijelovima tebe koji su drugima „previše“?

Moje iskustvo je da su moje emocije drugima previše.
Moje iskustvo je da me mnogi ljudi pokušavaju smiriti, stišati ili se udaljavaju od mene i okreću mi leđa – bilo doslovno, bilo u prenesenom značenju, kad slobodno i otvoreno osjećam i izražavam emocije.

To su reakcije drugih ljudi na temelju kojih sam zaključila da sa mnom nešto nije u redu i pronalazila mnoge načine da se „oglušim“ na svoje emocije, zadržim „poker face“, šutim i samo slušam druge, držim se po strani… I tim mehanizmima kao da sam sama sebi rezala krila, osjećala sve veću bezvoljnost, sve manje inspiracije i želje da budem među ljudima, naročito kad prolazim kroz emocije koje su intenzivne i „negativne“. Ironično je da upravo tada – kada postoji najveća potreba da je netko tu za mene i da me prihvaća dok imam potrebu izraziti emociju, ridati, govoriti o boli, raditi grimase i pokretati druge dijelove tijela „na ritam emocija“– ja se povučem i izoliram od drugih.

Nedavno sam shvatila da su upravo emocije ono što mi daje osjećaj da sam živa, bez obzira na to osjećala li „negativne“ ili „pozitivne“ emocije. Upravo su emocije moje „gorivo“, ono što me pokreće. Barem ih ja tako doživljavam, otkad sam si dala dozvolu da vidim emocije kao nešto zaista korisno i nešto što služi mojoj dobrobiti, ako znam kako s njima surađivati i ako odustanem od potiskivanja, borbe s njima ili bijega od njih.

A to pokazuje i definirani emocionalni solarni pleksus u Human Design grafikonu.

Ako ti u Human Design grafikonu piše „authority: emotional – solar plexus“, odnosno ako je desni bočni trokutić u kojem pišu brojevi 6, 37, 22, 36, 30, 55, 49 obojan, emocije koje osjećaš su za tvoj sustav i život nešto što je potrebno uzimati u obzir ako želiš živjeti život u kojem se osjećaš dobro sa sobom i u društvu drugih ljudi.

No kako prihvatiti i prigrliti emocije ako smo za mnoge od njih povjerovali da su „negativne“, da ih ne smijemo izražavati ili možda da njima povrjeđujemo ljude koje volimo i koji su nam važni?

Prvi korak je prihvatiti ideju da sve emocije imaju svoju funkciju i da nisu same po sebi ni „dobre“ ni „loše“.
Drugi korak je dati si dozvolu osjetiti ih u tijelu, bez da ih nužno razumijemo u tom trenutku.
Treći korak je „otići s njima na kavu“.

Dugoročno gledano, želim razviti edukativni program „Suradnje s emocijama“ u verziji za odrasle i za djecu, odnosno mlade. Svaka životna priča, vjerovanja i iskustveni zaključci o emocijama mogu mi pri kreiranju tog programa jako pomoći. Pomaže mi i iskustvo individualnog rada s ljudima jer tako, osim što vidim učinak suradnje s emocijama, sve jasniji mi postaju obrasci i mehanizmi koje smo oko emocija kao društvo izgradili. Što bolje razumijem obrasce i mehanizme, to kvalitetniji, jednostavniji i životno praktičniji edukativni program mogu razviti.

I zato bih voljela čuti tvoju priču i tvoje odgovore na pitanja iz ovog teksta. Možeš mi ih napisati u komentare, inbox ili na mail [email protected]. Osobne informacije koje podijeliš sa mnom namijenjene su samo mojim očima u svrhu međusobnog upoznavanja i učenja na temelju naših sličnosti i razlika.

P. S. Ako ti je draže pričati, možeš mi poslati i glasovnu poruku putem Telegrama ili WhatsAppa (098 956 8479).

Rebeka

(fotografija: pixabay - Alexas_Fotos; obrada: Canva)

22/09/2026

ODRASLI, DJECA I KAKO SE OSJEĆAMO U VLASTITOJ KOŽI

Kada promatraš današnju djecu i mlade te tom promatranju dodaš poslovicu „Na mladima svijet ostaje“, što vidiš? Kamo ovaj svijet ide?

Ide li u dobrom smjeru ili lošem?

Kada vidiš i čuješ kako se djeca ponašaju, kako reagiraš? Okrećeš li oči prema nebu? Sklapaš li ruke u molitvu i pritom se zgražaš? Tražiš li strože kazne? Koga okrivljavaš? Braniš li djecu? Koristiš li pozitivne misli i riječi s kojima se tješiš da su to samo djeca i da će se sve posložiti na dobro kada ta djeca jednom odrastu?

Svoje dojmove ovaj put ću više-manje zadržati za sebe.
U ovom tekstu je naglasak na principu učenja i razlozima zašto je važno da djecu i mlade okružuju odrasli koji se u svojoj koži osjećaju dobro bez obzira na vanjske okolnosti.

Ukratko ću objasniti što mislim pod pojmom „odrasli koji se u svojoj koži osjećaju dobro bez obzira na vanjske okolnosti“.

Riječ „dobro“ ne znači nužno i ugodno. To znači da, kad se suočavamo s različitim životnim okolnostima i situacijama, imamo povjerenje u sebe da se možemo nositi s unutarnjim stanjima koja pobuđuju ti događaji i s vanjskom situacijom u kojoj smo se našli. Drugim riječima, svjesni smo što se događa izvan nas i u nama. Svjesni smo svojih kapaciteta i resursa, ali i svojih slabosti. Fokusirani smo na rješenje i svoju volju, fokus, znanja, vještine i akcije usmjeravamo u rješenje. Kada nam je teško, kad ne znamo kako i mislimo da ne možemo sami, spremni smo to priznati i potražiti pomoć.

Imam potrebu objasniti i što mislim pod pojmom „odrasli koji se ne osjećaju dobro u vlastitoj koži“, a nije previše i ako tome dodamo dio „bez obzira na vanjske okolnosti“. Često se događa da izvana naš život može izgledati odlično, a osjećaj unutar sebe ne prati taj izgled, već ostavlja okus jada, nemoći, frustracije, nezadovoljstva, neviđenosti, straha, srama, krivnje, otuđenosti, ljutnje, tuge, zamjeranja itd.

To su odrasli koji ne znaju kako prihvatiti svaki dio sebe kao vrijedan. To se odnosi i na one dijelove sebe na koje lijepimo etikete „ružan, glup, negativan, previše, premalo…“, kao i na dijelove kojima lijepimo etikete „divan, krasan, suosjećajan, dobar, sposoban, vrijedan…“

I kad nismo u poziciji prihvaćanja, onda smo najčešće u poziciji borbe ili bijega. Borba ili bijeg od bilo čega što sačinjava nas kao cjelovita ljudska bića narušava ravnotežu, stvara blokade, sukobe, nesporazume i na neki način govori o tome da nečemu unutar sebe ne želimo/ne možemo/ne znamo pogledati u oči niti preuzeti odgovornost za to. Postoje načini da se iz pozicije borbe ili bijega dođe u poziciju prihvaćanja svega kako jest i otvaranja za uočavanje perspektive koja nije samo „crno-bijela“, tj. „dobro-zlo“.

Djeca sve važno za život uče promatranjem i oponašanjem ljudi oko sebe. Promatranjem i oponašanjem uče kako se hoda, kako se koriste određene stvari, kako se brine o vlastitoj higijeni i sigurnosti, kako se govori, piše, čita, računa, pleše, svira… Uče i odnos prema sebi, odnos prema starijima i mlađima, prema radu, pravilima, zdravlju…

Možda se ne slažemo, no ja oko sebe vidim mnogo ljudi koji su u odraslom tijelu, no u podsvijesti su zapeli u razdoblju svog djetinjstva. To su ljudi koji mogu biti radišni, odgovorni, daju sve od sebe, no unutar svoje kože odbacuju mnoge dijelove sebe kao „loše, nepoželjne, zle i slično“. S druge strane, odbacivanje bilo kojeg dijela sebe izaziva veliku bol. Tu bol pokušavamo sakriti od samih sebe pomoću raznih psihičkih mehanizama. Nekad u društvu drugih ljudi, pa i u odgoju djece, silom pokušavamo naglasiti one „dobre, poželjne, vrijedne…“ dijelove sebe i time dokazati sebi da smo uspješno pobijedili dijelove koji su „loši“.

To možemo usporediti s čovjekom koji vjeruje da su njegova desna noga i lijeva ruka „loše ili zle“, a lijeva noga i desna ruka „dobre“. Silom se trudi ne koristiti ono „loše“ te koristiti i pokazivati svijetu samo ono „dobro“. Ti „loši“ dijelovi i dalje su funkcionalni i potrebni dijelovi tijela, samo ih odbija koristiti.

I takav čovjek pronalazi način da se kreće, radi i živi. Možda odluči hodati tako što „zlu“ ruku poveže za tijelo da je ne može micati i „zlu nogu“ drži dalje od doticaja s tlom. Oslanja se na „dobru“ nogu i na „dobru“ ruku. Ili se odluči za oslanjanje na štaku, pa ipak može hodati u uspravnom položaju. S vremenom „zli“ udovi atrofiraju i svjesni dio nas se više tim dijelovima ne bavi, a ojačaju oni „dobri“, no cijela ravnoteža tijela postaje narušena, a tijelo deformirano.

Takav čovjek dobije djecu. Djeca odrastaju promatrajući svog roditelja i uče hodati upravo onako kako hoda i roditelj. Ako to ne rade, osjećaju da nisu dovoljno dobri i vrijedni. Osjećaju strah da će ih roditelj odbaciti.

Zašto?

Zato što uz to što promatraju vanjsku realnost, djeca promatraju i upijaju vjerovanja koja stoje ispod onoga što je vidljivo očima. I ako djeca unutar sebe osjećaju da s time nešto nije u redu i žele svoje tijelo koristiti onako kako je stvoreno, roditelj to može doživjeti kao da se temelji njegova bića tresu. I u tom slučaju, naučeno je – i zato lakše – koristiti svoju nadmoć nad nemoćnim djetetom i zahtijevati od djeteta da se prilagodi njegovim uvjerenjima na razne načine. Ti razni načini često uključuju i emocionalne manipulacije, ucjene i uvjetovanja. Teže je preispitati ta ista vjerovanja oko kojih se izgradio i čitav unutarnji doživljaj sebe i svijeta oko sebe. Jer… Što bi se dogodilo, kada bi shvatio da ruka i noga same po sebi nisu „dobre“ ili „zle“, a da je čitav svoj život podredio vjerovanju koje nije nužno činjenica? Kako bi se taj čovjek osjećao kada bi shvatio da je zbog tog vjerovanja svojoj djeci nanio puno boli iako ih beskrajno voli?

Ovo je apsurdna usporedba ako je promatramo kao nešto doslovno.

Ako je promatramo kao podsvjesnu priču o dinamikama koje postoje unutar nas i između različitih dijelova našeg multidimenzionalnog bića, onda je priča zapravo doslovna. Van svake pameti i suluda, no svejedno doslovna.

Djeca ne mogu naučiti surađivati s emocijama, razgovarati, preuzimati odgovornost, komunicirati svoje potrebe, poštovati tuđe potrebe, prihvaćati i dijelove sebe koji se ne uklapaju u očekivanja roditelja i društva, ako to nemaju od koga naučiti promatranjem i oponašanjem na svakodnevnoj razini.

Ne postaje se odrastao, odgovoran i uravnotežen preko noći, kad se napuni 18 godina. To je proces koji se događa u svakom trenutku njihovog života i ne staje s brojem godina. Proces se nastavlja s upoznavanjem novih ljudi, iskustvenim učenjem, ulaženjem u nove situacije i izlaženjem iz „sigurnih i komfornih zona“.

Oni koji su odrasli imaju odgovornost za ono kako se osjećaju u vlastitoj koži. I u tom osjećaju može biti mnogo razočaranja i boli. Imamo izbor tu bol prigrliti i transformirati je kako bismo je vidjeli kao dio Ljubavi. No imamo i izbor boriti se ili bježati od te boli, postati čovjek sa „zlim i dobrim“ udovima te tako prenositi tu bol na generacije na kojima svijet ostaje. I tada će ta generacija, kada dođe u odraslu dob, imati istu odgovornost i isti izbor.

I što god odlučili, neće se dogoditi ništa spektakularno „dobro“ niti „loše“. Zemlja će se i dalje okretati, sunce će izlaziti i zalaziti, ljudi će se rađati, plakati, smijati se i umirati. Igrica zvana „Život“ nastavlja se po svojim Pravilima, a mi se sa svojim odlukama usklađujemo s posljedicama koje će iznova i iznova pružati priliku da svjesno izaberemo preuzeti odgovornost za to kako se odnosimo prema sebi, drugima, Zemlji i Bogu.

Rebeka

(fotografija: Hans – pixabay; obrada: Canva)

17/09/2026

KOLIKO LEKCIJA ZBOG JEDNE NEZGODE S PRSTOM

Jedna od situacija koje su obilježile i začinile ovo ljeto okusom koji nije bio po mom guštu je trenutak kad mi je zbog vjetra prozor stisnuo lijevi kažiprst.

Bilo je vruće i svi prozori u stanu bili su otvoreni. Krenuo je puhati jaki vjetar i dio prozora u stanu zatvorila sam, a muž je za to vrijeme išao zatvoriti prozor na katu u zgradi. Trebala sam zatvoriti još samo jedan prozor i propuha više nije trebalo biti. U trenutku kad je muž ušao u stan, prozor me prvo cijelu stisnuo i udario me u donji dio leđa. Otvorila sam ga, izvukla se iz njegovog divnog zagrljaja i lovila zavjesu koju je vjetar povukao van. Iskreno, zaista mi nije jasno zbog čega i kako mi je prozor pobjegao iz ruke i svom silinom se zatvorio dok je moj lijevi kažiprst još uvijek bio vani. Vidjela sam sve zvijezde od boli. Nikad nisam doživjela da krv tako teče iz prsta u predjelu ispod nokta.

Mužu sam rekla da u jednu grupu praktičara Theta Healinga stavi informaciju o tome što se dogodilo i zamoli da šalju ljubav i iscjeljenje za moj prst. Ja sam hladila prst, ušla u theta stanje uma, energetski uklonila šok, stres i traumu te svjesno aktivirala i podržala tijelo u procesu iscjeljivanja rane.

Iskustvo me već poučilo da se takve situacije ne događaju slučajno i da postoji nešto u mojoj podsvijesti što se ovim događajem uzburkalo i dalo mi priliku da vidim o čemu se radi. Ne sjećam se točno koje su sve lekcije u tome bile, no sjećam se jedne koja me baš jako zaboljela. U prenesenom značenju, lijevi prst kao da cijelo vrijeme upirem u svoje srce i govorim sama sebi: „Ti ne vrijediš. Što god napraviš nije dobro.“ Isto tako, osvijestila sam da uopće ne znam kako primati životne blagoslove i darove jer je moje temeljno uvjerenje da ih ne zaslužujem, pa sama sebe nesvjesno kažnjavam na vrlo kreativne načine.

Energetski sam očitala prst da vidim je li slomljen i trebam li otići na hitnu. Osjetila sam da nije slomljen, ali da su oštećeni živci. Nekoliko dana nisam imala uobičajen osjet dodira, nego sam osjećala neku tupost i trnce. U to vrijeme plela sam vestu te sam usprkos boli nastavila s tom aktivnošću. Osjećala sam da mi pomaže kad prst normalno koristim, a ako ga ne zaposlim, osjećala sam kao da ga moram stalno držati u zraku.

Ispričala sam dogodovštinu nekim ljudima, a među njima je bilo i onih starijih i iskusnijih. Rekli su mi da će mi sigurno otpasti nokat. Osjećala sam da neće, no to im nisam rekla. I to su bili trenutci zbog kojih sam tek danas osvijestila kako reagiram kada me netko uvjerava da će se nešto sigurno dogoditi, dok mi moj osjećaj govori da neće.

Najčešće se u takvim situacijama javi bol jer sam previše p**a u životu doživjela da me se opisuje kao preosjetljivu, da pretjerujem i slično te me se na mnoge načine emocionalno ucjenjivalo i manipuliralo kako bi me natjerali da slušam njih, a ne vlastiti osjećaj. Kad se javi ta bol kojoj izbjegavam pogledati u oči, moja reakcija je ljutnja i pokušaj dokazivanja da oni nisu u pravu.

Ovaj put primijetila sam da sam reagirala na meni nesvojstven način. Primijetila sam taj osjećaj i pritom znala što sam sve poduzela na energetskoj razini. Prihvatila sam da je ispadanje nokta zaista nešto što će se možda dogoditi. Nisam imala potrebu naglašavati da se to neće dogoditi, jer ja imam takav osjećaj. Samo sam rekla: „Moguće, no što da radim? Tako je, kako je. Ispast će i narast će novi.“ I samo smo nastavili na neku drugu temu.

S takvom reakcijom omogućila sam sebi iskustvo u kojem nije bilo ljutnje, nije bilo ničije potrebe da se brani od moje ljutnje, nije bilo pokušaja kontrole života i nije bilo sumnje u sebe u smislu – što ako me osjećaj ipak vara, a zbog osjećaja sam ušla u ring borbe zvane „dokazivanje tko je u pravu i zašto“.

Nokat mi je izgledao ok, bio je na mjestu i tjedan dana nakon nezgode. Pitala sam jednu od tih osoba, koje su mi rekle da će mi nokat otpasti, po čemu se vidi da će otpasti. Odgovorila mi je da nokat pocrni i onda otpadne te da, ako se to nije dogodilo dosad, neće ni otpasti.

Nokat je i dalje na mom prstu. Osjećaj u njemu vratio se na staro. Jedino što se dogodilo jest nešto slično listanju nokta na vrhu, samo što se meni to dogodilo blizu korijena nokta, pa sada imam malu udubinu u sredini nokta.

Bi li nokat ispao da situaciji nisam pristupila i iz perspektive podsvijesti i energetskog rada? Ne znam. I nikad neću saznati.
Bih li reagirala na meni nesvojstven način na informaciju da će mi nokat ispasti iako mi je osjećaj govorio drugačije, da nisam pogledala u oči osjećaju i uvjerenjima povezanim s pričom da sam grozna i ne zaslužujem primati darove i blagoslove Života? Ne znam i nikad neću saznati, jer se ne mogu usporediti s Rebekom koja je postupila drugačije.

No, osjećaj mi ponovno govori da su energetska podrška drugih ljudi u iscjeljivanju, kao i moj energetski rad i otkrivanje što se u podsvijesti s tim događajem uzburkalo, definitivno doprinijeli tome da nokat i dalje stoji na mom prstu.

I pitam se – kako bi izgledalo čovječanstvo kada bi se ozljedama i bolestima pristupalo kroz spajanje znanja i vještina iz medicine te energetskog rada i rada na podsvijesti? Bi li ozljede brže i lakše zarastale? Bi li se brže i lakše izliječile prehlade, problemi s probavom, menstrualni bolovi, neplodnost, pa možda čak i kronične bolesti?
Kako bi izgledao život pojedinaca, kada bi problemima u svom životu pristupali i s pitanjem: „Kojem podsvjesnom uvjerenju i potisnutoj emociji ovaj problem pruža priliku da ispliva na površinu?“ Bi li te probleme rješavali brže, lakše, kreativnije i s manje nesporazuma s drugim ljudima?

Jako bih voljela saznati odgovore na ta pitanja i za svoj osjećaj dobiti potvrdu ili osporavanje i iz više tuđih životnih iskustava, a ne samo vlastitog iskustva i iskustva nekolicine onih s kojima sam radila ili još uvijek radim.

Svojim radom upravo želim biti dio procesa pronalaženja odgovora na ta pitanja.

Želiš li i ti biti dio toga?

Kroz Vraćanje Sebi možemo zajedno vidjeti kakvi su odgovori kod tebe.

Rebeka