20/10/2026
Dok pripremam program škole Entelehija, želim da vam kroz jednu priču približim temu od koje ćemo početi – pažnju.
Pažnja će biti prvi predmet u školi Entelehija. Od nje počinjemo, od sposobnosti da primetimo kuda nam odlazi, da je vratimo i usmerimo na ono što smo sami biramo.
A dok pripremam program škole, nastaje i jedna sasvim drugačija knjiga, zbirka priča „Nebeska pisarnica“, u kojoj se život, magija i ljudske navike susreću sa veoma savesnom administracijom.
Danas delim jednu od tih priča: „Priznavanje prethodnog iskustva“. Njen junak je preduzetnik koji dolazi da razvije svoje sposobnosti, uveren da bi osnove verovatno mogao da preskoči.
Verujem da će se poneko prepoznati. Ja svakako jesam. 🙂
📖 PRIZNAVANJE PRETHODNOG ISKUSTVA
Preduzetnik je stigao u Nebesku pisarnicu u devet i sedam, sa dva telefona i fasciklom koju nije ispuštao čak ni dok je skidao jaknu.
– Došao sam za magiju.
Službenica je okrenula kalendar.
– Imate li zakazano?
– Nemam. Oslobodilo mi se četrdeset minuta.
– A šta biste za četrdeset minuta?
– Za početak da vidim o čemu se radi.
Sedela sam pored prozora i čekala da pronađu moj predmet. Znala sam da će potrajati: jutros su promenili način pretrage i sada je trebalo da se setim pod kojim sam životnim smislom prvobitno zavedena.
Preduzetnik je pogledao na sat.
– Mene, zapravo, zanima razvoj poslovnih sposobnosti. Jasnije razmišljanje, bolja procena ljudi, da prepoznam priliku na vreme. Imam firmu, posao ide, ali sve više zavisi od mene. Hteo bih da mogu…
Zazvonio mu je telefon.
– Samo sekund.
Okrenuo se prema prozoru.
– Ne može po toj ceni. Zato što smo računali prevoz do njihovog magacina, a sad hoće na tri lokacije. Pošalji mi.
Vratio se šalteru.
– Izvinite. Gde sam stao?
– Kod toga šta biste hteli da možete – rekla je službenica.
Dala mu je obrazac za prijem na obuku.
– Prethodno iskustvo?
– U magiji nemam.
– Nemojte vi da ocenjujete. Za to postoji komisija.
Izvukla je drugi list.
– Jeste li nekada imali zamisao koja u tom trenutku nije postojala nigde osim u vašoj glavi?
– Jesam. Tako sam počeo.
– Šta ste uradili s njom?
– Napravio računicu. Našao prostor. Pozajmio novac. Ubedio dvojicu ljudi da krenu sa mnom.
– Na osnovu čega su pristali?
– Objasnio sam im šta hoću.
– I oni su videli?
– Šta?
– To što još nije postojalo.
Razmislio je.
– Pa… jesu.
Službenica je nešto zapisala.
– Prenos zamisli. Dalje. Jeste li povezivali ljude koji se prethodno nisu poznavali radi ostvarenja zajedničkog cilja?
– To radim stalno.
– Jeste li menjali način rada kada ustanovite da prethodni ne daje rezultat?
– Naravno.
– Nije naravno – rekla je. – Zato i pitamo.
Telefon je ponovo zazvonio. Pogledao je ekran i utišao ga.
– A kako donosite odluke kada nemate sve podatke?
– Zavisi šta nedostaje.
Službenica je prvi put podigla glavu.
– Objasnite.
– Ako mi nedostaje nešto što mogu da saznam, saznam. Ako ne mogu, procenim koliko mogu da izgubim. Nekad krenem, nekad odustanem.
Pozvala je koleginicu.
– Dođi da vidiš ovog.
Koleginica je pročitala obrazac.
– Zašto je upisan kao početnik?
– Sam se prijavio.
– Tipično.
Preduzetnik se malo ispravio.
– Znači, moglo bi nešto da mi se prizna?
– Moglo bi – rekla je koleginica. – Imate dosta prethodnog iskustva.
– Odlično. Onda mogu da preskočim osnove?
Obe su ga pogledale.
Službenica je precrtala nešto što je upravo bila napisala.
Prvi predmet bila je pažnja.
– Koliko traje? – pitao je.
– Za početak deset minuta.
Nasmejao se.
– Dobro. To mogu odmah.
Uveli su nas u malu prostoriju. Mene su zamolili da sačekam unutra dok se ne utvrdi da li se moj predmet vodi po starom smislu ili po novom.
Na stolu su stajali bokal vode, tri čaše i drvena kocka.
– Vaš zadatak je da posmatrate kocku – rekla je službenica. – Kada vam pažnja odluta, primetite to i vratite je.
– Šta treba da zaključim?
– Za sada ništa.
– A čemu služi?
– Da vidite šta se događa s vašom pažnjom kada joj sami odredite zadatak.
Seo je. Položio oba telefona pored kocke.
– Njih možete da sklonite – rekla je.
– Ne smetaju mi.
Službenica je uključila štopericu.
Posmatrao je kocku nekoliko sekundi.
– Od čega je?
– Od drveta.
– Vidim da je od drveta. Pitam kojeg.
– Je li vam to potrebno za zadatak?
– Pitam onako.
Nastavio je da je gleda.
Jedan telefon je zavibrirao.
Pogledao je.
– Nisam se javio – rekao je.
– Nisam ništa ni rekla.
Ponovo je pogledao kocku. Zatim telefon.
– Samo da vidim ko je.
Posle dva minuta i četrdeset sekundi, znao je ko je zvao, šta dobavljač nije isporučio i da je zaposleni koji je rekao da stiže već trebalo da bude tamo.
O kocki je znao da je drvena.
– Ovo nije realna situacija – rekao je.
– Zašto?
– Zato što ja imam obaveze.
– Imate ih i dok razgovarate s kupcem.
– To je drugo. Tada sam usredsređen na kupca.
– A kada mu zazvoni telefon?
– Sačekam.
– A kada zazvoni vaš?
Otvorio je usta, pa ih zatvorio.
Službenica mu je sipala vodu.
Nije delovala zadovoljno što ga je uhvatila. Delovala je kao neko ko je konačno stigao do mesta odakle može da počne posao.
– Ne tražim da zanemarite firmu. Dogovorite ko vas menja narednih deset minuta i zbog čega zaista treba da vas prekine.
– Da imam ko da me menja, ne bih ni dolazio.
– Šta se desilo poslednji put kada niste bili dostupni?
– Bio sam kod zubara.
– I?
– Snašli su se.
Pogledao je telefone.
– Doduše, za neke stvari su me čekali.
– Onda razdvojte te stvari.
Ustao je i obavio kratak razgovor. Ovoga p**a nije rekao „zovi za sve“. Objasnio je šta mogu sami, šta može da sačeka i zbog čega ipak treba da ga pozovu.
Zatim je utišao telefone i stavio ih u fasciklu.
Službenica je ponovo uključila štopericu.
Gledao je kocku.
Posle nekog vremena, ruka mu je krenula prema fascikli. Zaustavio ju je. Namestio se na stolici i vratio pogled na sto.
Niko ništa nije rekao.
Kada je vreme isteklo, duboko je udahnuo.
– Dobro – rekao je. – Ovo je bilo teže nego što sam mislio.
– Šta ste primetili?
– Da nekoliko p**a uopšte nije zvonilo. A ja sam već krenuo da se javim.
Službenica je upisala datum početka obuke.
– Šta želite da radimo sledeće? – pitala je.
Razmislio je.
– Ovo još jednom.
Na izlazu je dobio potvrdu o prisustvu.
Pročitao ju je i vratio se do šaltera.
– Ovde piše da sam bio prisutan deset minuta. Ovde sam skoro sat vremena.
– Boravak u zgradi vodimo odvojeno – rekla je službenica.